Marija Bistrica u vinskoj kupki

Ostanite uz tekst do kraja, pa ga vjerojatno nećete smatrati bogohulnim. U mnogim sam tekstovima napisala da nisam prijateljica gužvi ni šušura. Ne volim ni ono sve češće pumpanje „atmosfere“ uz neke događaje, obično važne nogometne utakmice ili koncerte popularne glazbe, jer se ta „atmosfera“ najčešće svodi na urlanje pripitih ili već pijanih navijača, a kako ni djevojke  ne žele zaostati, one pak ciče i skviče čim se pojavi njihov tinejdžerski idol. „Atmosfera“ nerijetko završava kršem i lomom.

Snimio Josip Regović / PIXSELL

Dakako, Marija Bistrica nije ni jedno ni drugo, no kao naše najpoznatije marijansko svetište, i u nju se o važnim crkvenim datumima slijevaju rijeke ljudi koje ipak stvaraju gužvu. Sreća je što među hodočasnicima vlada red, nema tučnjave i sve prolazi u miru. No ja ni onamo ne idem kad je gužva. Ako mi je do molitve, i u Bibliji piše neka svatko moli u tišini gdje ga nitko ne vidi, a ne pokazno da ga vide svi za koje on smatra da bi ga trebali vidjeti. Pa ipak, jedno sam vrijeme (jedno dva-tri ljeta) i ja hrlila prema Mariji Bistrici. A nije me vodila vjera.  

Mjesto se najprije zvalo samo Bistrica, po potoku koji protječe kroza nj. Marija Bistrica zove se otkako je 1731. zagrebački biskup Juraj Branjug posvetio novu crkvu Gospe Snježne. No požar je 1880. i ovdje imao svoje prste, pa je oštetio cijelu crkvu, osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke, koji je ostao neoštećen. Arhitekt Hermann Bollé (1845‒1926) obnovio je, sagradio ili sudjelovao u gradnji mnogih sakralnih objekata u Hrvatskoj i izvan nje, pa mi ne bi dostajao prostor cijele ove kolumne da nabrojim njegova najpoznatija djela. Ipak, reći ću da je zaslužan za palaču HAZU u Zagrebu, današnji izgled zagrebačke katedrale, više kurija na Kaptolu i Novoj Vesi u Zagrebu, zgradu kemijskog laboratorija na Strossmayerovu trgu (u njemu su, kako je mislio Nikola Batušić u djetinjstvu, radili labatorci), Muzej za umjetnost i obrt, kompleks groblja na Mirogoju (arkade, mrtvačnica, kapela Krista Kralja i dr.), kapelicu Sv. Križa na Ilirskom trgu, đakovačku katedralu, grobnicu obitelji Jelačić u Novim Dvorima Zaprešićkim, grkokatoličku katedralu u Križevcima, pa i jedan meteorološki stup, onaj na Zrinjevcu u Zagrebu. U Mariji Bistrici ovaj je arhitekt proširio crkvu i dodao cintor oko svetišta. Godine 1971. Hrvatska biskupska konferencija proglasila je bistričko svetište narodnim prošteništem, premda su ga romari (prvotno hodočasnici u Rim, a onda i u druga prošteništa) posjećivali još od 1674. godine. Majka Božja Bistrička slavi se 13. srpnja.

Dakle, mnoštva me nikad nisu privlačila, pa ni u Mariju Bistricu. Došla sam u nju 2-3 puta sasvim svjetovnim povodom, a to je berba grožđa. Naime, u selu iznad Marije Bistrice nalazi se zaselak Podgorje Bistričko, za koji ne bih ni znala da upravo onamo nisam bila pozivana u berbu. Moja bivša studentica, Kristina Belko (kasnije Krsnik), živjela je ondje sa svojom obitelji (roditelji, brat i sestra), pa me njezina obitelj ljubazno pozivala u berbu. Nisu mi se uvlačili u tur, Kristina je – što se tiče ispita – bila već davno raskrstila sa mnom, no valjda sam (osobito njezinoj mami Veri) bila simpatična, a i naslutila je u meni neku ljudskost, pa su me tako pozvali i na skromnu proslavu Kristinine diplome u jednu zagrebačku pivnicu, što je bio jedinstven slučaj u mojoj pedagoškoj praksi. Jasno da sam se odazvala. Bili su iskreno ponosni na Kristinu što je iz skromnih prilika završila fakultet. 

Put do njihove kuće u Podgorju znala sam samo onako kako su mi ga opisali i kako ga zna i slon: da ide uvijek istom trasom, bez skretanja. Kako je berba obično u rujnu ili na početku listopada, tako sam i ja odlazila onamo u to vrijeme. U zao čas! Naime, od 1992. godine u Mariju Bistricu organizira se hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja, i to baš u vrijeme kad sam išla onamo u berbu. Bilo je to otprilike 1995. ili 1996. godine, kad je to vojno hodočašće bilo još prilično novo, pa su se i svih prometnih propisa oko ulaska u samo mjesto držali kao pijan plota. Znala sam da za Podgorje trebam skrenuti kod škole, pa uzbrdo, no prometni policajac nikoga nije puštao preko mostića kojim sam trebala proći, nego me upućivao na obilaznicu preko cijeloga mjesta. Ja se u tome sigurno ne bih snašla, pa sam ga molila neka me propusti starim putem, a ja ću brzo šmugnuti, inače ću se izgubiti. Tako sam nekoliko puta do vinograda upadala kroz vojničko hodočašće, no nikad nisam zakasnila. 

Vinograd nije bio velik, pa ni u berbu nije dolazilo previše berača. Bilo je to uglavnom  obiteljsko druženje, s tek ponekom pridošlicom sa strane, poput mene. Doista smo došli raditi. Rezala sam škarama grozdove i spuštala ih u kantu, pa kad bi se napunila, viknula bih kao i ostali: „Puta!“ Putari su bili jači dečki koji su se lakše i verali i spuštali po strmom vinogradu negoli žene. Dok sam čekala te putare, pozobala bih koji grozdić, no tih nekoliko bobica sigurno nije naudilo količini vina. Osjećala sam ono posebno tiho zadovoljstvo što je nešto oko čega su se ljudi svojski trudili (jer vinograd to i traži) bilo dovedeno do kraja, što im nikakva prirodna nepogoda nije uništila urod, što je grožđe dozrelo, pa ga sada mogu konačno i pobrati. I ukusan domaći obrok nakon dobro obavljena posla (a posebno gibanica mame Vere) zračio je istom onom zahvalnošću nebu što je dopustilo da taj cjelogodišnji trud ne propadne.   

Na mojem povratku prostor oko svetišta već se bio ispraznio. Vojnici, policajci, branitelji i njihovi gosti razišli su se. Bistrica je tonula u san. „I znamo da leto / Otišlo je, eto – Baš kakti vu snu. Crn, bel – crn, bel.“ (F. Galović)